B A R B A  2 2   -  D O L A Z A K   U   I N D I J U

 

 

 

Dolazak u Indiju

 

Dan poslije Barbinog rođendana, 7 aprila u 13 sati, "Alea" je isplovila iz Salale u Omanu i nakon 19 dana plovidbe, 26. aprila 2006. u 16h po lokalnom vremenu, uplovila u luku Cochin na jugu Indije. GPS je ubilježio 1435 nautičkih milja, što je 2657 kilometara. Dalje nego od Tuzle do Minhena... Kako je bilo gledati samo vodu oko sebe 19 dana? Pa bilo je dobro. Na samom početku, drugi dan po polasku iz Salale, imali smo jedan nedefinisani doživljaj s jednim brodom za koji vjerujemo da je bio piratski. Drveni brod od nekih dvadesetak metara, navodno je ostao bez goriva i trazio pomoc od nas. Mi smo prenijeli poziv za pomoć putem radija i nastavili svojim putem nakon što smo se bili primakli na milju od "unesrećenih". Poslije nas je taj brod "bez goriva" pratio petnaest milja na konstantnom razmaku od oko dvije milje... Kako može brod bez goriva ploviti istom brzinom kao Alea pod punim jedrima, znači oko šest čvorova? Skontali smo da tu nešto smrdi i zatražili pomoć od Koalicijskih Snaga Operacije Enduring Freedom. Kosta, koji je jedini bio u dometu našeg VHF radija, skontao je fazon i rekao da je razgovarao s engleskim ratnim brodom putem kratkovalne stanice i da su englezi poslali helikopter. Nakon toga, "brod bez goriva", za koji nam je bilo jasno da sluša našu konverzaciju, je misteriozno nestao preko horizonta u roku od pet minuta... Šta su htjeli od nas, zašto su nas pratili i zašto nas nisu "uzeli", to nam nije jasno i očito nikad neće ni biti. 

Očito su Somalija u Africi i jemensko ostrvo Sokotra, piratska uporišta, još bili preblizu i da bi se maknuli iz tih nezdravih voda, vozili smo motorom cijelu noć i cijeli sljedeći dan. Vjetar nas je, naravno, bio izdao kad je bio najpotrebniji. I zadugo se nije vratio. Sljedeći su dani bili obilježeni velikom vrućinom i dugotrajnim tišinama. Ponekad bi puhnuo sasvim lagani povjetaracm jedva dovoljan da napuše lagano platno spinnakera, i onda bi prešli dvadesetak milja za desetak sati. Poslije bi povjetarac umro i Alea bi plutala nepomično na okeanu glatkom kao ulje. Bili smo u društvu s ruskom jedrilicom "Sheid Egg" tako da nam nije bilo dosadno. Oni bi prešli kod nas ili mi kod njih i sjedili bismo pod punim mjesecom i pričali do kasno u noć. Full moon party na sred okeana, doživljaj je bio prvoklasan. 

17 aprila, deset dana nakon polaska, bili smo prešli jedva 600 milja, manje od pola puta. Već smo počeli da se pitamo da li u ovoj sezoni uopšte ima vjetra u Arapskom moru. Vjetar nam je bio neophodan da bi stigli do Indije, jer naša autonomija u gorivu, oko 800 milja, nam nije dozvoljavala da predjemo preostalu udaljenost motorom. I na kraju krajeva, Alea je ipak jedrilica i sramota je da troši gorivo. Kao da je vjetar čuo naše uzdisanje i 18, oko 6 ujutro, zapuhnuo je lagan povjetarac sa sjeveroistoka. Od tog dana više nismo upalili motor sve do Indije. Vjetar je u toku dana pomalo ojačao i omogućio nam da fino napredujemo, ali je u toku noći opet oslabio i ujutro potpuno stao. Iskoristio sam to zatišje da se zavučem u motorni prostor i nešto provjerim ali mi je debeli imbus ključ pukao u ruci (nisam znao da sam tako jaki) i samo sam se uspio posjeći po dlanu. Sat dva kasnije, vjetar je ponovo puhnuo, ojačao popodne i oslabio pred jutro sljedeći dan. Ponovila se ista šema. Oko deset ujutro, vjetar je opet potpuno stao pa sam zaronio ispod broda da montiram cink anodu na osovinu propelera. Prsten od cinka koji štiti osovinu propelera od elektrolize otpao je još u Crvenom moru ali mi je trebalo dva mjeseca da skontam kako da pod vodom montiram novi prsten. Sistem koji sam smislio, da koristim vrlo dugačke šarafe i leptir matice, pokazao se kao dobar i operacija je izvedena brzo i uspješno. Samo jedan šaraf mi je ispao i potonuo na dno, 4000 metara ispod Alee. Naravno da nisam ronio za njim.

Poslije sam iskoristio vrijeme, kupanjac u bistroj vodi temperature preko trideset stepeni i podvodno kućište za fotoaparat, da snimim "Esmeralde". To je nadimak koji smo dali malom jatu šarenih riba koje nas je uporno pratilo od drugog ili trećeg dana plovidbe iz Omana. Vjerovali ili ne, te su nas ribice otpratile sve do Indije na putu dugom preko 2000 kilometara. Bilo je to 20 aprila na poziciji 12°09 sjeverne širine i 65°29 istočne dužine. Oko dva popodne je vjetar ponovo lagano puhnuo, predveče ojačao i poslije toga nas je služio bez zastoja sve do Indije. Povremeno bi malo oslabio, ponekad bi ojačao malo više i Alea bi tražila da se jedra malo skrate, ali u prosjeku smo vozili pod punim jedrima, brzinom od šest čvorova (šest nautičkih milja na sat odnosno 11 km/h). Tako smo za pet dana prešli 620 milja, 1150 kilometara, samo na vjetar. Bilo je to fantastično jedrenje, brzo, udobno, po idealnom vjetru i jedva malo valovitom moru. Valovi su u toku pet dana ojačali i zadnjih dan dva dostizali i do dva metra, ali to nije problem za jedrilicu koja je pod punim jedrima pritisnuta na morsku površinu i bešumno klizi kao ubrzani voz Tuzla – Ploče po glatkim bosansko-hercegovačkim šinama. Tako se nekad išlo na more, a vidi sad, vratili smo se u doba jedrenjaka. Ne potcjenjujmo jedrenjake. Jedrenjaci su otkrili svijet. Jedrenjakom je plovio i Kolumbo pa je stigao u Ameriku. Greška je samo u tome što je Kolumbo krenuo za Indiju, a našao novi kontinent. Umro je a da nikad nije shvatio svoju zabludu. Mi, Bosanci, krenuli smo jedrilicom iz Salale u Omanu za Bombaj u Indiji, kao što  su pažljivi čitaoci vijesti na sajtu barba22.ba već odavno znali, a stigli smo u Cochin, nekih 600-700 milja južnije. Kako je to moguće? Gruba greška u navigaciji? Kolumbov sindrom (Indija je ženskog roda pa se otima i ne da se iz prve)? Bosanci ne znaju šta rade i plove bez veze, kako im vjetar puhne? Ni jedno, ni drugo, ni treće. Alea je isplovila iz Salale s namjerom da stigne u Bombaj, kao što smo i obavijestili sve naše drage, ali jedne noći desilo se nešto čudno. Bila je to noć punog mjeseca, nalik na one noći iz bajki, kad se dešavaju čudesne stvari. Bespomoćno smo plutali na sred okeana, po totalnoj bonaci, dok se mjesečina ljeskala i razljevala po površini vode, više nalik na ulje. U tišini smo sjedili u kokpitu, posmatrali zvjezdano nebo i uživali u blaženoj tišini, daleko od gradske buke i svakog zagađenja. Do smo tako meditirali, svako zaokupljen svojim mislima (ili tačnije bez ikakvih misli jer šta će nam misli na okeanu gdje nemamo nikakvih problema da o njima mislimo), na istoku se lagano digla jedna sjajna zvijezda i mi smo shvatili da nam ta zvijezda pokazuje put kojim treba da idemo. Sutradan ujutro puhnuo je vjetar. Krenuli smo smjerom koji je pokazala zvijezda i nakon sedam dana stigli u Indiju, ali ne u Bombaj nego u Koćin (Cochin). Čudesno, zar ne?  To se zove astronavigacija... 

U Cochinu su nas sačekali predstavnici državnih službi, carine i lučke kapetanije, koji su se ukrcali na brod i dali nam neke papire da ispunimo. Sutradan smo se iskrcali na obalu i proveli još dva sata u kapetaniji i carini, ispunjavajući svu silu papira i na kraju otišli u policiju koja nam je udarila pečate u pasoše. I to je bilo to. Sad smo i zvanično ušli u Indiju, tu čudesnu zemlju, kolijevku neizmjerne istočnjačke mudrosti i neviđenih bogatstava za kojima je hladna Evropa žudila hiljadu godina. Za bogatstvima, naravno, mnogo više nego za mudrošću; kao da nije pravo bogatstvo samo ono koje nosimo u sebi...

 

 Nastaviće se...