B A R B A   22   -  PRVA SEDMICA U INDIJI  

 

 

 

Već sedam dana u Indiji. Tačnije u Cochinu jer Indija je ogromna i nije dovoljno vidjeti jedan grad pa reći Indija je ovakva i onakva. Pa ni u Bosni, kad vidiš Sarajevo, ne znaš kakva je Tuzla. A o Hercegovini da i ne govorimo...

 

Vrijeme je proteklo što u radu, što u odmaranju. Barba 22 se penjao na jarbol jer je bio blokiran mehanizam za namotavanje prednjeg jedra – u pitanju je ozbiljan kvar koji je onemogućavao skidanje prednjeg jedra u slučaju nužde i njegovu zamjenu manjim. Na sreću, kvar je bilo moguće otkloniti, bar djelimično, bez demontaže kompletnog mehanizma, što je malo veći posao. Međutim, ozbiljnija intervencija će biti nužna čim to uslovi dozvole. Najvjerovatnije u Tajlandu.

 

Pošto smo htjeli da se malo odmorimo od broda, jedan dan smo otišli na izlet – vožnja tradicionalnim brodom po kanalima i jezercima okruženim plantažama kokosovih palmi. Šta bi drugo smislili bosanski mornari nego s broda – opet na brod. U pauzi vožnje, dobili smo po jedan zeleni kokosov orah da popijemo tečnost i osvježimo se. Kokose je skinuo s palme jedan od dvojice indijskih "vozača", koji guraju brodić drvenim motkama i pauza je sasvim sigurno bila potrebnija njima nego nama, udobno zavaljenim u slamnate fotelje. Tečnost iz zelenog kokosa je za nas pomalo neobičnog ukusa. Sigurno se treba naviknuti na taj ukus jer se to ovdje masovno pije i ulice grada su na mnogim mjestima prekrivene gomilama kokosovih ljuski.

 

Poslije nam je na drugom mjestu pokazano kako se pravi palmino "vino". Ujutro odsiječeš palminu granu, patrljak namažeš blatom iz rijeke i na njega natakneš nekakvu posudu u koju se skuplja sok. Poslije to naliješ u flašu i sačekaš do naveče, da fermentira. I to je to. Kupili smo jednu flašu bijele tečnosti i stavili je u ćošak dok se završi izlet. I zaboravili je na brodu... Nešo nije mogao prežaliti taj gubitak!

 

U podne nam je na listu banane serviran tradicionalni seljački ručak: uglavnom riža i nekakve biljne đakonije, nigdje mesa. Nije čudo što su svi tako mali i mršavi...

 

U stvari, nije to baš sasvim istina, ovdje ljudi nisu baš tako mršavi, pogotovo žene imaju tendenciju da budu malo okruglaste. Opšti dojam koji se stiče ovdje nije dojam drastičnog siromaštva, naprotiv. Iako ima jako mnogo prljavštine na ulicama i odredjeni broj ljudi koji očito nemaju bog zna šta, čini se da je za većinu život ipak podnošljiv. Ima to sigurno veze i s njihovim karakterom i životnom filozofijom. Ljudi su ovdje većinom vrlo pristojni, mirni i nasmijani i to doprinosi opštem pozitivnom dojmu.

 

Iako nas čekaju još neki opravci na brodu te kupovina namirnica, goriva i rezervnih dijelova za nastavak putovanja, priuštili smo sebi nešto odmora i spavanja – u pauzi između pisanja vijesti i selekcije fotografija za sajt barba22.ba, tako da pripreme za nastavak puta kaskaju. Istina, ovdje se lakše umoriti nego odmoriti. Vlaga je velika a temperatura ne silazi ispod trideset. Po danu, oko trideset pet. Što znači da se loše spava po noći a po danu se baš nema volje za rad. Međutim, vrijeme koje možemo provesti u Cochinu je ograničeno. Moramo otići odavde prije početka kišne sezone koju sa sobom početkom juna donosi jugoistočni monsun. Što znači, vrućina ili ne – valjaće se uhvatiti u koštac s problemima i savladati ih. Uostalom to je i jedini način da se ovakav put uspješno dovede do kraja.