B A R B A   22   -  PHUKET, TAJLAND

 

 

 

04/07/2006

 

 

U Tajlandu suša ove godine. Na Alei takođe. Otkazale su obadvije pumpe za vodu pa iako je rezervoar skoro pun, do vode je nemoguće doći. Rezervoar za vodu je inače oduvijek bio malo problematičan. Oduška nije bila napravljena kako treba pa sam odlučio da konačno otklonim taj problem jednom zauvijek. Ali, kako to obično biva, kad započneš nešto raditi na brodu, ispostavi se da ono što si mislio uraditi za sat, traži čitav dan. A ono što si mislio uraditi za dan, neće biti gotovo ni nakon sedam dana, jer uvijek nešto fali, neki dio po koji treba ići na obalu, ili se rješenje koje si zamislio pokaže kao neizvodljivo itd. Da bi se pristupilo rezervoaru, treba rastaviti čitav brod i dok traju radovi život se odvija u jednom neopisivom neredu i haosu. Nakon sedam dana takvog života (a rezervoar nije još popravljen!) živci počnu da popuštaju i na kraju se počneš pitati kad ću i ja, kao i drugi ljudi, jednom imati kuću i živjeti u miru i rahatluku? 

 

I tako, dok jedni sanjaju o kućama, drugi sanjaju o brodovima. Takav je bio slučaj i s mojim drugom i saputnikom kroz piratske vode Adenskog zaliva, kroz Crveno i Arapsko more, kroz Bengalski zaliv u sezoni ciklona i istočni Mediteran u decembru, kroz Suecki i Korintski kanal, Nebojšom.

- Uh Barba, ponavljao je često Nebojša tokom 6 mjeseci našeg zajedničkog života u 4 kvadratna metra, kad ću ja imati svoj vlastiti brod?

- Pa zašto lutko, zar ti nije lijepo sa mnom? upitao bih ga ja. Svako jutro ti pravim uštipke za doručak, tako ti nije ni kod mame Stane.

- Ma jeste, Barba, naravno da mi je lijepo, ali znaš kako je, ipak svoj brod je svoj brod.

 

Takva je priroda čovjekova, nikad zadovoljan onim što ima i uvijek nezadovoljan što i komšija ima. Ali čuda se dešavaju u ovom čudesnom svijetu u kojem živimo, samo treba izaći iz kuće, udahnuti punim plućima vazduh slobode i pustiti se da te vjetar nosi. Nebojšu i mene vjetar je donio u Tajland, na ostrvo Puket, pravo u kafanu koju je prvobitni vlasnik nazvao Jimmy's Lighthouse, po sebi. Tu smo, ispijajući pive iz zaleđenih krigli i slaveći, po prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine, uspješno oplovljavanje četvrtine zemaljske kugle, upoznali jednu simpatičnu francusku porodicu koja već šest godina plovi morima i okeanima. Kad su čuli za Nešinu želju da ima svoj vlastiti brod, Kati i Jan su mu jednostavno ponudili da preuzme njihov stari brod. I to džaba! Oni su naime promijenili brod u Kostariki i njihov prvi brod sad stoji u jednom brodogradilištu već dvije godine, a oni ne žele da brod tamo istruhne i propadne. Više puta su ga nudili na poklon raznim ljudima, ali ga niko nije htio uzeti... Dok nije naišao Nešo. Pa onda reci da nema sudbine i da to nije njegova nafaka.

 

Ruku na srce, pitanje je koliko će Nebojša od tog broda imati koristi. Biti kapetan nije isto što i biti putnik. Da bi se upravljalo brodom i plovilo morem, treba i znanja i truda. Da li ce Nebojša za to imati snage? To će pokazati vrijeme...