B A R B A   22   -  DRŽAVNI UDAR U TAJLANDU

 

 

 

 

Državni udar u Tajlandu,  19/09/2006

 

 

            Alea se nalazi usidrena u zalivu Chalong, na južnom dijelu ostrva Phuket. Zaliv je dosta plitak pa se Alea nalazi nekih 1000 metara od obale i za prevoz s broda na kopno i nazad na brod, mora se koristiti pomoćni gumeni čamac. Do sada sam za "uslugu prevoza" koristio pomoć prijatelja Francuza, ali oni su otišli prije tri dana pa sam odlučio da ponovo stavim u funkciju vlastiti gumenjak.

            Na benzinskoj pumpi na pontonu u Chalongu, ustopao sam jednu jedrilicu koja je došla da sipa vodu. Belgijanci, njih desetak, došli su u Tajland na godišnji odmor i iznajmili veliku jedrilicu. Oni su me dovezli na Aleu i ostavili me tu. Kako ću se vratiti na obalu, to je sad moja stvar. Naime, postoji jedan veliki problem – vanbrodski motor koji služi za pogon gumenjaka je pokvaren. Hoću li ga uspjeti sam popraviti? Što se tiče veslanja nazad na obalu, o tome nema ni govora jer je obala predaleko, a i plastične viljuške za vesla koje sam dobio kad sam kupio čamac u Gradačcu su odmah popucale, tako da vesla ne rade. To je stari problem ali ga eto još nisam stigao riješiti.

            Na Alei je strašno vruće. Nema vjetra, na palubi nigdje hlada, jedva malo sjene u kokpitu ispod tende. Šta je tu je - dajem se na posao, demontiram svjećicu i vidim da je zahrđala. A klip u cilindru neće ni da mrdne – zaribao. Greška je moja, nisam koristio motor dva mjeseca. Trebalo bi barem svakih sedam dana upaliti motor da se spriječi da dođe do unutrašnje korozije. Motor je kao i čovjek, traži brigu i pažnju da bi pristao da radi ono što od njega traže njegovi gospodari. Ako mu gospodari tu brigu uskrate, onda se pobuni ili razboli, a može i da umre...

            Ja se nadam da ipak nije dotle došlo. Jeste da je nezgodno kad motor zariba, ali je još nezgodnije izbrojati svežanj zelembaća za novi motor. Malo sam ljut na sebe što sam dozvolio da se to desi, ali šta je tu je. Položim motor na pod kokpita, našpricam veliku količinu spreja WD-40 kroz otvor za svjećicu i zavrnem svjećicu nazad da se WD-40 ne ispari.

            Uto se i smrklo pa siđem u kabinu naći nešto da jedem. Našao sam jednu konzervu kukuruza koju sam kupio u Tuzli prije nekih 17 mjeseci i odvezao je na Aleu dok je zimovala u Zadru. Dok otvaram konzervu, primjećujem da su na poklopcu odštampana slova: THAILAND. Znači, ta je konzerva došla brodom u Evropu iz Tajlanda, potom kamionom u Tuzlu preko nekog trgovca koji nam je uvezao Tajlandski kukuruz, potom kolima u Zadar gdje ju je Barba22 ukrcao na Aleu i potom opet morskim putem nazad svojoj kući, u Tajland...

            (Da se ne misli da Barba 22 jede samo konzerve, ovo je izuzetna situacija jer sam blokiran na brodu. Hrana je u Tajlandu vrhunska a restorani nevjerovatno jeftini.)

            Poslije jela malo listam neku knjigu i oko jedanaest idem spavati. Samo što sam ugasio svjetlo kad na mobitel stiže sms od prijatelja: znaš li da je u Bangkoku izvršen državni udar? Hm, kažem sebi, to će me naučiti da ugasim telefon prije nego što pođem spavati – za državni me udar stvarno nije briga, daleko me više brine kako popraviti motor...

            U nekom naivnom uvjerenju da na brodu neće biti komaraca, pokušavam da spavam ali oko dva kapituliram – dižem se i postavljam mrežu za komarce, jedini način da provedem ostatak noći u miru. Međutim, ne spavam baš najbolje. Progone me neki čudni snovi, a u sedam ujutro budi me sunce koje mi kroz ulaz u kabinu pada pravo na lice. To je neobjašnjivo, ali brod se ujutro uvijek okrene tako da sunce ulazi kroz ulaz kabine i obasjava lice spavača... Valjda je to znak - na moru treba rano lijegati i rano ustajati.

            Nema druge, dižem se. Već je vruće, u kabini je već preko trideset. Izviđam situaciju s motorom, ali klip je i dalje kao zavaren. Odlučim ostaviti motor tako nekoliko dana, možda WD-40 djeluje. Sad se treba vratiti na obalu, ali kako? Na sidrištu ima dosta brodova, na njima ima ljudi, valjda će neko proći blizu i povesti me...

            Sjedim tako sat vremena, čekajući da neko naiđe. Nema ni daška vjetra i vrućina je paklena. Konačno, oko jedanaest, nailazi jedan gumenjak s postarijim parom unutra. Francuzi, u ovim su krajevima već 16 godina. Pristaju da me povezu i nešto kasnije eto me opet na čvrstom tlu. Nekako sam zadovoljan sobom, kao da sam učinio bog zna šta. A sve što sam postigao je da uspijem otići do broda i da se sutradan uspijem vratiti na obalu... Kad bi se generali i premijeri zadovoljavali takvim sitnim stvarima, mislim u sebi, ne bi im trebali državni udari. Ali šta ću im ja, neka se svako bavi čime hoće, a meni je vrijeme da se pozabavim onim od čega se živi -  to jest da nađem nešto da pojedem...