B A R B A   22   - M A L D I V I

 

 

 

 

 

 

 

Gan 27/02/2007

 

Nakon dvadeset dana na okeanu, Barba 22 je stigao na Adu Atol na Maldivima i sad se malo odmara prije nastavka putovanja prema pustim ostrvima arhipelaga Čagos, nekih 300 morskih milja južno odavde.

 

Kad kažem da se odmaram, to je u nedostatku bolje riječi jer se stvarno nisam umorio za ovih dvadeset dana. Put je prošao skoro bez ikakvih problema, po lijepom i sunčanom vremenu i uglavnom umjerenom vjetru. Proveo sam tri dana skoro bez vjetra na nekih 100 milja južno od Sri Lanke, što me je malo usporilo, ali većinu ostalih dana Alea je postizala svoju "normu" od 100 milja u 24 sata. Naravno, kad se putuje jedrilicom i kad se zavisi od ćudi vjetra, ne može se sa sigurnošću znati koliko će putovanje trajati. Moja procjena od 20 dana za 1750 milja (3150km) od Tajlanda do Maldiva, pokazala se preciznom, međutim sa povoljnijim vjetrom, ta se razdaljina mogla preći za 15 dana. A isto tako se putovanje moglo otegnuti i na 30 dana, da su bonace potrajale.

 

Zato je potrebno prije svega imati dosta vode i hrane. S obzirom da je Alea pripremljena za šestomjesečni boravak na okeanu, uključujući tromjesečnu posjetu pustim ostrvima gdje još nije otvoren Merkator, hrane imam više nego dovoljno, a ni sa vodom nisam štedio. Ponio sam oko 250 litara, držeći se one: bolje imati nego nemati. Nisam popio ni pola – ko bi popio toliku vodurinu? Da je bila piva, i to hladna, ne velim, to bi već lakše sišlo niz grlo.

 

Imao sam svježeg povrća – paradajza i krastavaca – za prvih sedam dana. Poslije toga sam se, što se tiče povrća, morao zadovoljiti lukom. Voća sam imao dovoljno sve do Maldiva, čak mi je i ostao jedan pomelos. Pomelos, to je nešto nalik na veliki grapefruit, samo što je slađi. Ima jako debelu koru i može se održati skoro neograničeno dugo.

 

Što se tiče problema – a ko je još doživio da mu dvadeset dana prođe bez problema, makar samo sjedio u kući i gledao TV – zatekao me jedan prilično ozbiljan. Tri sata po polasku iz Tajlanda, samo što sam izgubio obalu iz vida, otkazao je glavni autopilot. Neko vrijeme sam oklijevao, da li da nastavim ili da se vratim. Autopilot je neophodan, on upravlja brodom dok ja spavam, kuham ili jednostavno sjedim besposlen i gledam okolo. U nadi da je u pitanju jednostavan kvar, otpojena žica ili tako nešto, odlučio sam da nastavim sa rezervnim autopilotom. Nažalost, nisam uspio popraviti glavni autopilot i sad mi preostaje samo rezervni, daleko slabiji, koji neće moći upravljati brodom u uslovima jakog vjetra i teškog mora, koje ću vjerovatno susresti u prilazu Madagaskaru, za nekoliko mjeseci. Sad, šta je tu je i kad se nađem u tom belaju, sigurno ću sebi reći, šta ti je ovo trebalo? Ali, o tom po tom.

 

Ako bih trebao rezimirati dvadesetodnevno putovanje preko okeana jednom riječju, rekao bih da je bilo magično. Sunce svaki dan izlazi i svaki dan zalazi u raskošnom spektaklu crvenih, žutih, roza i narandžastih tonova. Delfini i leteće ribe mi prave društvo. Noću osmatram zvijezde i posmatram kako se sjevernjača spušta sve niže i kako se južni krst diže sve više na nebu. Ne osjećam se nimalo usamljen. Nalazim se na sred okeana i normalno je tu biti sam. Naravno, pozdravio bih prisustvo dobrog društva jer bi svu tu ljepotu bilo lijepo imati podijeliti s nekim. Ali, moje vlastito društvo mi takođe uspijeva prilično dobro.

 

21. februara 2007. u devet sati ujutro po brodskom vremenu (iz praktičnih razloga zadržao sam Tajlandsko vrijeme na brodu sve do Maldiva) ili u tri ujutro po tuzlanskom vremenu, Alea je prešla ekvator na 73°49' istočne geografske dužine. Tako sam, koliko je meni poznato, postao prvi Bosanac – a i Hercegovac – koji je prešao ekvator na palubi jedrilice i to sam. E pa, aferim Barba 22!

 

Ostrvo Gan gdje se trenutno nalazim, nalazi se na 0°40' južne geografske širine, cca 70 km južno od ekvatora. Ovdje voda otiče iz sudopera u smjeru obrnutom od kretanja kazaljke na satu i ljudi hodaju naglavačke. Što bi trebalo i meni konačno dozvoliti da se počnem osjećati na svom mjestu.   ;-)

 

Sutra me očekuje ukrcavanje svježih namirnica za dugi boravak na pustom ostrvu. Dvije grane zelenih banana, pet kila papaja, pet kila paradajza, pet kila krastavaca, deset glavica kupusa, deset kila luka, sto jaja i uz sve to još pedeset litara benzina – ko će to sve pojesti? Mislim, sve osim benzina, naravno.   ;-)

 

Potom, u petak, drugog marta, Alea će dići sidro i uputiti se u nove avanture. Tri mjeseca na pustom ostrvu i potom dvadesetak dana plovidbe do Madagaskara gdje se nadam stići u julu. Osim, naravno, ako me kakva sirena ne zadrži na Čagosu malo duže..    ;-)

 

Do novog javljanja sa Madagaskara, pozdrav!

 

Barba 22