B A R B A   22   -  Č A G O S

 

 

 

 

20/11/007

 

 

Tri dana po polasku sa Maldiva, nakon neudobne plovidbe nemirnim morem, prva BH jedriličarska ekspedicija, koja se zasad sastoji od jednog čovjeka, Senada Švrake, tj. Barbe 22 ili mene lično, stigla je 05/03/2007, na Čagos, nenaseljeni arhipelag pod britanskom upravom u srcu Indijskog okeana.

 

Čagos je nenaseljen, ali nije pust. Najjužnije ostrvo, Diego Garcia, okupira američka vojna baza. Pristup jahtama je tu, naravno, strogo zabranjen. Kad su Amerikanci tu stigli, šezdesetih godina, tražili su od Engleza da isele lokalno stanovništvo. Meni je lično odvratna ideja da se protjeraju ljudi sa kućnog praga zato da bi se napravilo mjesta za vojnu bazu. Tako da mi je prilično teško priznati da je ovako vjerovatno bolje za sve. Čagos je vrlo siromašan resursima i bivšim stanovnicima je sigurno bolje tamo gdje su sada (Mauricijus i Sejšeli) nego što bi im bilo da su ostali na Čagosu. Što se tiče samih ostrva, njima je sasvim sigurno bolje bez stanovnika koji bi pobili ptice i ribe, zagadili i zaprljali vodu i plaže, upropastili koral i pokvarili mir i tišinu koji ovdje vladaju.

 

Jedrilice se zadržavaju na dva sjeverna atola, Solomon i Peros Banhos, koji se sastoje od ukupno dvadesetak ostrva. Solomon je manji i bolje zaštićen. Peros Banhos je veći i ljepši, ali sidrišta su izložena i u slučaju lošeg vremena, tu može biti nezgodno. Alea je dakle izabrala Solomon za stalnu bazu. Pošto sidro slabo drži na koralnom dnu, komad lanca omotan oko koralne stijene na šest metara dubine, osigurao je siguran vez i miran san kapetanu. Kad je vrijeme dozvoljavalo, napravio sam nekoliko izleta na drugu stranu lagune ili na Peros Banhos udaljen jedan dan plovidbe. Blizina ekvatora osigurava na Čagosu vječno ljeto ali i nestabilno vrijeme. Jake nevere (nevera = kratkotrajno nevrijeme obilježeno jakim vjetrom i kišom) mogu udariti iz bilo kojeg smjera, u bilo koje doba i skoro bez upozorenja.

 

Moj san, da provedem neko vrijeme na pustom ostrvu, nije se u potpunosti ostvario usljed prisustva drugih jedrilica. Ali samo donekle. Mjesta ima dovoljno i ko hoće da bude sam, „kao na pustom ostrvu“, treba samo da se malo odmakne. S druge strane, prisustvo drugih jahti znači ugodno društvo iskusnih moreplovaca od kojih se mogu čuti mnoge interesantne priče, ali i pomoć u slučaju nevolje. Lakše je biti sam na pustom ostrvu kad znaš da nisi sam... Ne znam koliko ova rečenica ima smisla, ali tako je.

 

Između svakodnevnih obaveza, pecanja ribe i branja kokosovih oraha za prehranu, fotografskih ekspedicija u potrazi za tropskim pticama i kupanja u kristalno bistroj vodi u društvu sa crvenim ribicama, kornjačama i ajkulama, vrijeme brzo prolazi. Rano se ide na spavanje, da se uštedi struja i rano se ustaje, da se iskoristi dnevno svjetlo. Dani su kratki, svega dvanaest sati, pa treba požuriti da bi se sve stiglo. Alea je na putu oko svijeta, a svijet je veliki i takvo putovanje dugo traje. Da li ću i kada ponovo biti u prilici da dođem na Čagos? To ne znam i zato moram iskoristiti svaki dan.

 

Ribolov je na Čagosu jednostavan. Kad ugledaš jato ptica kako lovi ribu, skočiš u pomoćni čamac, ispustiš udicu po krmi i projuriš svom brzinom pravo kroz ptice. Tamo gdje su ptice, tu su i tune i u devet od deset pokušaja, tuna će se zakoprcati na udici. Pet minuta „posla“ je obično dovoljno da se osigura ručak. Više vremena treba da se riba očisti nego da se uhvati! Pecati moram skoro svaki dan jer je na Čagosu vrijeme često oblačno pa solarne ploče ne daju dovoljno struje za pogon frižidera. Ponekad mi komšije donesu očišćenu šniclu od neke velike ribetine, tako da se ne moram sam „mučiti“. To mi je najdraže jer, kao što rekoh, ima toliko toga da se vidi i uradi, da više volim da ne moram gubiti suviše vremena loveći ribu.

 

Teško mi je opisati ljepotu podvodnih koralnih vrtova. Nemam pravu podvodnu opremu, tako da ne mogu snimiti dobre fotografije pod vodom. Ali, u svakom slučaju, fotografija ne može dočarati jedinstveni osjećaj koji doživiš kada roneći dotakneš kornjaču, oprezno osmatraš sa „sigurne“ udaljenosti (dva metra) ples džinovske (dva metra!) murine ili kad krajičkom oka ugledaš ajkulu koja ti je prišla iza leđa i napravila polukrug oko tebe prije nego što nastavi svojim putem – uh, srce tad brže kuca!

 

Nažalost svim dobrim stvarima dođe kraj i nakon tri mjeseca uživanja, došlo je vrijeme za polazak. Dugo mi je trebalo da skupim hrabrost za odlazak iz tog zemaljskog raja. Srce mi se lomilo kao da ostavljam dragu osobu. Potpuno mi je bilo jasno kako se osjećao Adam kad je protjeran iz Edenskog vrta. Adam je izgnan zbog Evine jabuke - (hmm, jabuka je malo čudna metafora, meni to više liči na breskvu...) - Adame budalo, da li je jedna jabuka bila vrijedna da se izgubi boravišna dozvola u Raju??? Tri minute si se veselio da bi poslije cijelu vječnost, u znoju lica svog, sticao somun svoj svagdašnji, a i mi zajedno s tobom, umjesto da se u blaženom neznanju šećemo po sjenovitom Edenskom vrtu u najboljem društvu...  

 

Ali, manimo se metafizike. Barba 22 nije morao napustiti Čagos zbog neke moderne Eve, nego jer su se zalihe hrane i drugih potrebnih stvari, kao što su benzin i gas, počele primicati kraju, ali i zato jer mornar mora voditi računa o povoljnim sezonama za plovidbu i tražiti povoljne vjetrove. Teškog srca, digao sam sidro osmog juna 2007. u četiri poslijepodne i uputio se na zapad: ponovo sam preko okeana. Dva sata kasnije, u zlatnim bojama sunčevog zalaska, Čagos se istopio na horizontu. Nisam čestito ni otišao, a već sam imao želju da se vratim!

 

Za sedam dana čitajte na www.barba22.ba : Sam preko okeana!

 

 

 

 

Barba22.ba

 

Copyright © Barba 22