B A R B A   22   -  S A M   P R E K O   O K E A N A

 

 

 

 

27/11/007

 

 

Prvih šest dana po polasku sa Čagosa, imao sam lijepo vrijeme i umjeren vjetar. Čak sam proveo jedan dan bez vjetra, plutajući na mirnoj vodi. Međutim, čim sam ušao u zonu pasatnog vjetra, otprilike na 8 stepeni južne širine, sve se promijenilo. Jugoistočni pasat puše svom silinom preko ogromne pučine koja razdvaja Australiju od Afrike. Jak vjetar, valovi od četiri metra i bijele krijeste unedogled, pratili su me sljedećih sedam dana, sve do Madagaskara. Prvi put u trogodišnjoj odiseji Alee morao sam zatvoriti sve otvore, jer su se valovi prelivali preko palube dok je bijela pjena prštala nošena vjetrom. Bila je to uzbudljiva plovidba. Posljednja noć na prilazu Madagaskaru bila je posebno teška i dramatična. Možda je Barba 22 te noći potrošio jedan od svojih devet života, ali o tome detaljnije u knjizi koju ću napisati čim nađem malo slobodnog vremena. Malo strpljenja...

 

Nakon trinaest dana na okeanu i preplovljenih 1450 milja, Alea je 21. juna, na prvi dan južne zime, oplovila zloglasni Cap d'Ambre (Ćilibarni rt), sjeverni vrh Madagaskara. Rt je u svjetlosti ranog jutarnjeg sunca zaista bio boje ćilibara i opravdao svoje ime. Nažalost, bilo je nemoguće fotografisati. Obje ruke su mi trebale za manevrisanje i upravljanje brodom. Nakon 3500 milja puta preko nepregledne pučine, veliki valovi se svom silinom razbijaju od istočnu obalu Madagaskara i Cap d'Ambre je mjesto gdje ne treba gubiti vrijeme. Alea je dakle prošla bez zadržavanja, držeći se što je moguće bliže obali, da bi izbjegla vrlo opasno i teško more koje se susreće sjeverno od rta.

 

To nije bio kraj mojim mukama. Još četiri dana borbe sa jakim protivnim vjetrom i strmim valovima od dva do tri metra, su mi trebala da konačno nađem siguran zaklon na ostrvu Nosy Mitsio gdje sam se zadržao pet dana da se odmorim. Potom sam, ne zadržavajući se duže na Madagaskaru, produžio prema 200 milja udaljenom ostrvu Mayotte pod francuskom upravom, jer je Alea u toj burnoj noći 21. juna pretrpjela nešto oštećenja. Tu sam stigao drugog jula i od tada se bavim popravcima. Ovo zaista nije neki godišnji odmor! Radim više nego što sam radio dok sam radio za State Department, (koji mi je ipak, u znak zahvalnosti za moje nesebično zalaganje, ljubazno kupio brod). Popravke su se otegle, do dijelova je teško doći i sve je skupo ovdje. Ali šta da se radi? Škripim zubima i sa šarafcigerom u ruci (ili nekim drugim halatom, po potrebi) nastojim dovesti Aleu u red. Posla je puno i vijesti za sajt barba22.ba kasne... Ispričavam se vjernim čitaocima zbog ovog zakašnjenja. Da je do mene, sve bi ovo išlo direktno na televiziji, ali nije do mene...

 

Do sljedećeg susreta sa vama...

 

Barba 22

 

 

 

 

Barba22.ba

 

Copyright © Barba 22