B A R B A   22   -  IZLET  NA  MADAGASKAR

 

 

 

 

12/12/007

 

  

Vijesti TZ 2

 

U prošlom nastavku pričali smo o popravcima. Trebalo mi je tri mjeseca da dovedem Aleu u red, da opet liči na brod. Bio je to mukotrpan posao. Iz njega sam sasvim sigurno izašao naučen pameti, jer pošto bez muke nema nauke, iz toga logično i nepobitno proizilazi da je svaka muka nauka... 

Učiti i naučiti je dobro, ali kako je to muka, od te muke se treba ponekad i odmoriti. Jedan poznanik iz jaht kluba, Aleks, tražio je člana posade da mu pomogne da odveze svoju jedrilicu od Mayotte do Madagaskara. Bila je to zgodna prilika da posjetim Madagaskar, a da ne moram brinuti o tome gdje ću ostaviti Aleu i pomoćni čamac. Madagaskar je jako siromašan i jedriličari koji se tamo zadržavaju stalno su suočeni sa problemom krađe. Ako ideš na kopno i ostavljaš brod, moraš unajmiti jednog crnca da sjedi na brodu i drugog da ti čuva pomoćni čamac na plaži. I opet nisi siguran da ćeš pronaći čamac kad se vratiš iz grada i da ti iz broda jarani od "čuvara" nisu sve iznijeli. To je stalna glavobolja.

 Pošto Aleks ima kuću na obali mora u gradu Majunga na Madagaskaru, on veže brod pred kućom. Po noći na brodu spava šura, a po danu se igraju njegovo četvero djece čokoladne boje, tako da mu je brod prilično siguran. I uostalom, to je njegova briga, nije moja.

 Prvog dana plovidbe od Mayotte do Majunge bilo je malo neudobno usljed ukrštenog mora koje je stvarao vjetar koji je puhao protiv struje. Kad smo se primakli Madagaskaru, izašli smo iz struje, more se smirilo i sve je postalo mnogo ugodnije. Jedini problem je bio što na Aleksovoj jedrilici nema nikakve tende koja bi stvarala hladovinu, a pod afričkim suncem takva je zaštita neophodna. Tim prije što je sunčevo zračenje na moru daleko jače nego na kopnu usljed odbijanja sunčevih zraka od površine vode.

 Crveni kao rakovi, stigli smo u Majungu drugog dana u sumrak. Sljedećih desetak dana proveo sam u prijatnom društvu Aleksa, njegove žene Tine i četvero djece lijepe čokoladne boje. Ni presvijetli ni pretamni nego tamam ;-)

 Majunga je treći najveći grad na Madagaskaru i druga luka po značaju, ali je sa svojih 200.000 stanovnika daleko manji od glavnog grada Antananariva. Na Madagaskaru živi desetak različitih nacija i iako ih mi teško možemo razlikovati, oni su stoljećima ratovali između sebe i tek je francuska kolonizacija konačno ujedinila Madagaskar u jedinstvenu državu. To ipak nije bio kraj političkih problema i prilikom posljednjih izbora, došlo je do "malog građanskog rata" kad je bivši predsjednik Ratsiraka, iako poražen na izborima, odbio da prepusti fotelju svom nasljedniku Ravalomanani. Pod pritiskom sile, morao je konačno napustiti glavni grad i zabarikadirati se sa svojom privatnom vojskom u rodnom gradu, Tamatav, ali se i danas naziva predsjednikom i odbija priznati novu vlast. Sva mi ta priča izgleda nekako poznata...

 To sve međutim nije bio moj problem. Ja sam uživao u turizmu, oslobođen brige za Aleu. Stanovnici Madagaskara su stalno nasmijani i dobro raspoloženi, uprkos siromaštvu. Ono što ih spašava je topla klima. Nije isto biti siromašan u Africi i u Kanadi. U Africi, dovoljna ti je šaka riže i dvije banane na dan pa da možeš živjeti. Odjeća ti i ne treba, ali ljudi se ipak oblače, ne zato da se ugriju nego da ljepše izgledaju. Žene su vrlo lijepe, dotjerane i elegantne. Madagaskar je veliki, nije prenaseljen, ima bogate prirodne resurse i mogao bi biti raj na zemlji. Nažalost, loša vlast, korupcija i neznanje su upropastili ekonomiju ove lijepe zemlje gdje se danas živi gore nego prije dvadeset godina. Šteta.

 Na Mayotte sam se vratio avionom i to u pilotskoj kabini, jer je bila prodata jedna karta više nego što ima mjesta u avionu! Pilot je bio simpatičan i nije htio da ostavi suvišnog putnika na zemlji, a kako je taj bio predebeo i nije se mogao ugurati na tijesno pomoćno sjedište u kokpitu, ja sam mu ustupio svoje mjesto u putničkoj kabini i tako imao priliku provesti pola sata sa pilotima. Pitao sam pilota da me pusti da malo vozim, ali mi je rekao drugi put. To mi nije pokvarilo raspoloženje, tim prije što je pilot napravio krug iznad Mayotte jer je htio da napravi nekoliko fotografija za uspomenu, tako da sam imao priliku uživati u jedinstvenom pogledu iz aviona na jednu od najvećih koralnih laguna na svijetu.

 Povratak na Mayotte označio je i kraj mojih avantura u Indijskom okeanu. Već sam bio pronašao kupca za Aleu i on je nestrpljivo čekao moj povratak sa Madagaskara, zato da preuzme brod. Ali, kako ni jedan kraj nije ništa drugo nego novi početak, to ne znači da je i Barbinim avanturama stvarno došao kraj. Život i nije ništa drugo nego jedna velika avantura i pravi kraj je samo onaj koji nas čeka šest stopa ispod zemlje. A do tada, ostanite vjerni sajtu barba22.ba. Vijesti možda nisu uvijek redovne, ali su barem egzotične, interesantne i nadasve dobro i inteligentno napisane ;-) (Barba22 je poznat po skromnosti ;-)

 

Do novog susreta sa vama...

 

 Barba 22

 

 

 

 

 

 

 

 

Barba22.ba

 

Copyright © Barba 22